INTERVJU: Dr. Peter Levine

Autor: Iva Jerković

Tijekom trogodišnje edukacije za Somatic Experiencing, imala sam čast upoznati i razgovarati s tvorcem ove metode dr. Petera Levinea. U nastavku je intervju s njim.

Kako biste objasnili Somatic Experiencing osobi koja nikad nije išla na bilo kakvu terapiju, a potrebna joj je?

Somatic Experiencing doslovno znači doživljavanje tijela, no to se ne odnosi samo na anatomsko tijelo nego živuće tijelo, ono koje vibrira. Nekad se smatralo da je trauma nešto što se dogodi u mozgu pa da je stoga to poremećaj mozga – i usput ne slažem se s tim nazivom poremećaj, ja to zovem ozljedom. U svakom slučaju, to ima veze s nečim što tijelo čini. Dakle, ako svjedočite nečemu što je zastrašujuće ili ugrožavajuće, vi ustuknete, zadržite dah, dijafragma se zgrči. Sjećam se da sam, baš prije nego sam došao ovamo, vidio slike žena koje su tijekom rata prelazile ulicu, čini mi se, u Sarajevu. Dogodila se eksplozija, njihova ramena bi se podigla i one bi otrčale natrag na rub ulice. Kratko bi pričekale, i pokušale opet. I opet bi se povukle zbog pucnjeva. Treći i četvrti put su uspjele prijeći, ali ramena se više nikad nisu spustila. Ideja SE je kreiranje novih iskustava u tijelu koja se suprotna prepadu, ukrućivanju tijela, kolapsu i bespomoćnosti što u nama zaostaju dugo nakon što se trauma dogodila. Ideja nije da ponovno proživljavamo traumu, što se događa u mnogim psihoterapijskim pristupima, nego da stvorimo nove mogućnosti. I kad to uspijemo napraviti, efekti traume počinju popuštati svoj čvrsti stisak i u mnogim slučajevima se potpuno rastvore. Ponekad čak u nekoliko minuta. Ponekad ćete vidjeti osobu koja je vrlo traumatizirana da vrlo brzo otpušta traumu i njezine posljedice jer slijedi inteligenciju tijela.

Je li to slučaj, primjerice, kod mlade žene na edukaciji s kojom ste radili, a koja je imala traumatično iskustvo u djetinjstvu da su je druga djeca zaključala u malu, tamnu prostoriju. Ona je kasnije ispričala da joj je sjećanje na taj doživljaj posao izvor snage, umjesto traume. Kako je to moguće?

Da, to je uobičajeno u Somatic Experiencingu. Za kratko vrijeme mi tijelu damo novu iskustvo. Naučimo ga da završi sa starom traumom. Da je ova mlada žena kao dijete, kad je bila zaključana, gurnula vrata i izbeljila se djeci, to bi bila ta snaga, ali ona nema takvo sjećanje. Zato smo ga mi kreirali. I ona sada više nema staro sjećanje. Ono je nestalo.

Kako možemo uspjeti zadržati ta nova iskustva koja se dobivaju u terapiji? Naime, naviknuti smo na određene tjelesne reakcije koje doživljavamo pod stresom i godinama reagiramo isto. Kako u sebe ugrađujemo ta nova iskustva tj. nove tjelesne odgovore na neugodne situacije?

To je odlično pitanje. Ali nisam siguran da vam mogu dati precizan odgovor. Osim da morate uključivati svjesnost i obraćati pažnju da svjesno primjenjujete novu reakciju dok tijelo ne nađe novu 'normalu'. No važno je znati jedno - nove nam se tjelesne reakcije koje naučimo putem SE-ja automatski čine ispravnima i dobrima. Kad imamo to novo tjelesno iskustvo vezano uz stresnu situaciju pomislimo: 'O, ovako bi to trebalo biti.' I onda to želimo zadržati. Kad se ponovo dogodi da se osoba ukruti ili stisne zbog stare reakcije, sjeti se: 'Aha, ovo nije dobar osjećaj.' Metoda je bazirana na osvještavanju, ali onda osoba treba svakodnevno vježbati da ide u tom novom smjeru.

Možemo li, međutim svojim navikama i uvjerenjima, unatoč SE terapiji, ponovo oživjeti traumu?

Pokušajte ovu vježbu: isprepletite prste obje ruke kako to inače radite. To vam se čini prirodno. A sad ih isprepletite tako da je suprotan palac i ostali prsti gore u odnosu na prethodnu vježbu. Kako je to? Većina ljudi će reći da nije dobar osjećaj. Ali ako to radimo dva tjedna, ispreplitanje prstiju na suprotnu stranu od uobičajene će nam postati prirodno, a onaj drugi način koji smo prakticirali godinama – čudan. Drugim riječima, kad smo jako dugo u položaju tijela koji je izazvala trauma to se počinje činiti normalnim, prirodnim i ispravnim. Ali kad se drugo iskustvo tijela pojavi, što se postiže Somatic Experiencingom, i to iskustvo uspijemo zadržati nekoliko tjedana, sve se promijeni. Nije isto sa svakom osobom, ali kad imamo novo iskustvo i ono je ugodno, više nismo zainteresirani za ono staro. Također, do određene mjere radimo i s uvjerenjima. Ali mi tu radimo s onim što zovem 'odozdo prema gore' procesima. Najprije gledamo što se događa u tijelu jer se tu manifestira trauma, ali također gledamo i misli osobe, njezina uvjerenja. Jedna od najčešćih terapija za traumu je kognitivno-bihevioralna terapija. Ono što se u toj terapiji radi jest da se osobi pokušavaju usaditi druge misli, ali kad je riječ o traumi to je neučinkovito. Može biti od pomoći, ali samo kratkoročno zato što senzacije i osjećaji vezani uz traumu još uvijek postoje u tijelu. Drugi je čest tretman da se ljudi dovedu u poziciju da nanovo proživljavaju traumu. Više puta nanovo. To se zove produljeno izlaganje (prolonged exposure). Primjerice u jednom su slučaju ljude tijekom osam tjedana u bolnici poticali da nanovo proživljavaju svoja traumatična iskustva i moglo se vidjeti da ljudi sve više kolabiraju. Onaj koji ih je intervjuirao ih je na kraju pitao: 'Je li ovo pomoglo?' Oni neće reći autoritetu da nije, nego bi rekli 'valjda', ali na njihovim se licima vidjela izmučenost. Viojelo se da su uništeni terapijom. Na kraju su bili u puno gorem stanju nego na početku. Naš se pristup, dakle, ne temelji se na tome da pokušavamo promijeniti misli ili ponašanja osobe ili da odgovorimo osobu od njene ljutnje, ovdje radimo do trenutka dok se unutarnje iskustvo samo od sebe ne promijeni.

Svoju ste metodu razvili zapravo proučavajući životinje u divljini. Kako ste to povezali s ljudskim iskustvima?

Na početku seminara pokazao sam film u kojem predator ulovi plijen i plijen je naizgled mrtav. No s malom nepažnjom predatora, životinja koja je plijen se trgne i pobjegne. To dijelimo sa životinjama, no životinje ne zapnu u tom iskustvu, one ne ostanu smrznute. A ljudi da. Stoga od životinja trebamo učiti kako da se odmrznemo. Ono što je jedinstveno u SE-ju je da poručuje da smo i mi životinje. Mi smo vrlo komplicirane životinje, društvene životinje, ali takve su i neke druge životinje prirodnog svijeta. Ako to sagledamo možemo imati referentnu točku za neka naša iskustva. Ono što sam otkrio proučavajući ponašanje životinja jest da one ne bi preživjele da ih njihova iskustva traumatiziraju. No s nama je problem je to što veliki dio našeg mozga je „misleći“ mozak. Primjerice, ako nas napadnu, mi ćemo nastaviti razmišljati što se još moglo dogoditi, jesmo li mogli što učiniti bolje – životinje ne funkcioniraju tako. Kada primjerice kojot napadne zeca, ako se on uspije izvući, kod idućeg napada on se neće zamrznuti nego će se razviti osjetljivost koja će mu omogućiti da brže i lakše pobjegne, ne teže. Svaki put zec nešto nauči. S ljudima nije tako. Svaki put kad se nešto dogodi što nalikuje na našu traumu ljudi zapnu još više i počnu se još više bojati. Zapravo taj nas mehanizam može još dodatno ugroziti. Kad se nešto loše dogodi, naše nas tijelo želi zaštititi i ima instinktivnu reakciju, no mi ga našim umom zaobiđemo i nadglasamo i tako se dovedemo u nepovoljnu situaciju.
Pogledajmo osobe zlostavljane u vezi ili braku. Većina tih ljudi je doživjela seksualno ili neko drugo zlostavljanje u dječjoj dobi. Oni se odmah zamrznu u kriznoj situaciji i potom se vrlo oštro osuđuju i razmišljaju kako su trebale izaći na kraj s osobom koja ih zlostavlja. Također, oni ne rade logičnu stvar koju bi učinila životinja – oni ne bježe od osobe. Većina osoba kad se upusti u odnos sa zlostavljačem vrlo rano zna da će biti zlostavljanja, no prevladaju taj osjećaj.

Somatic Experiencing je najprije razvijen za osobe koje su pretrpjele teške traume poput rata, prirodnih katastrofa, ali i napada ili teških nesreća. No pokazalo se da SE funcionira i kod raznih svakodnevnih psiholoških opterećenja. Možete li, međutim, primjenjivati SE i raditi s osobom ako uopće ne znate koja je njezina trauma?

Apsolutno, jer kad radim s ljudima, ja zapravo ne radim s traumom, nego s tim ljudima kao cjelinom. I naravno, traume su važne jer daju potpuniju sliku. Ali uvijek, baš uvijek, mogu raditi s bilo kime tko ima bilo kakav simptom - fizički simptom, emocionalni simptom, nekakav okidač...

Poznato je da više ne putujete puno, a posebno da ne održavate seminare za početnike kao što je bio ovaj u Zagrebu. Kako to da ste odlučili doći u Hrvatsku?

Na kraju rata prisustvovao sam mirovnoj konferenciji u Hrvatskoj i bio sam vrlo dirnut ljudima koje sam upoznao. Bili su tamo ljudi iz Hrvatske, Bosne i Srbije. Već oko 30 godina ne vodim uvodne seminare za Somatic Experiencing, samo napredne, ali okolnosti su se poklopile. Tatjana Kaurinović koja je s ovih područja me je zatražila da to napravim prije više godina i rekao sam da ću razmisliti, što je zapravo značilo ne (smijeh). No dobio sam njezine upite više puta. I sada s se okolnosti poklopile, shvatio sam da imam tjedan i pol između dva programa koja vodim u Švicarskoj, pa sam rekao zašto ne, blizu je. Pomislio sam, ovo bi bila prilika da se vratim i vidim kakvo je sada stanje, 20 i više godina od rata. Više je ljudi s kojima sam radio ovdje bilo direktno izloženo bombardiranju, a mnogi od njih i seksualnom zlostavljanju. Mnogi ljudi imaju tešku pozadinu. Impresioniran sam inteligencijom ljudi koje sam susreo, primarno iz Hrvatske i Bosne, otvoreni su.

Ovamo ste, dakle, privučeni posljedicama ratnih zbivanja. Može li biti potpunog unutarnjeg iscjeljenja nakon rata?

Ispričat ću vam jednu priču. Podučavao sam u Jeruzalemu budući da i ondje bilo mnogo sukoba te posljedično i trauma. I jedan se čovjek koji je Židov prijavio kao dobrovoljac da radim s njim. Rekao je da je imao užasnu bol u leđima u proteklih 30 godina. Pomogao sam mu da postane svjestan tenzije koja je bila ispod boli. Onda je uočio da tenzija nije jednaka na obje strane leđa, da je jača na jednoj strani. I dok sam ga vodio da to osjeća, primijetio sam da se njegova leđa zaokreću i počeo je osjećati da pada unatrag. On je bio vojni liječnik i prisjetio se da je pao u zasjedu. Pao je s kamiona u jarak i to je bio jedini način na koji je mogao preživjeti. Kad se dignuo vidio je poginule ljude oko sebe. Svi su bili potreseni ovom demonstracijom i nakon toga pa sam pozvao ljude koji su prisustvovali seminaru da podijele što su oni doživjeli dok sam s njim radio. I tu je bila jedna Palestinka iz institucije Gaza Mental Health. Ona mu je rakla: 'Kad si se prijavilo da radiš s dr. Levinom, molila sam se da se dogodi nešto strašno, da budeš traumatiziran kako bi znao kakav je osjećaj to što si učinio mom narodu. Mučili ste, ubijali, ponižavali. Ali najednom se nešto promijenilo. Shvatila sam dok ne nađemo mir unutar nas samih nikada nećemo naći zajednički mir jedni s drugima.“

To iskustvo mi je otad bio model. Naravno, to ne znači ako se svatko od nas pojedinačno iscijeli da više neće biti rata. Ali u tome ima istine.

Proces praćenja onoga što se događa u tijelu u Somatic Experiencingu nalikuje mindfulnessu. Promatramo što se događa u tijelu, ne pokušavamo to promijeniti, ne dajemo vrijednosni sud onome što osjećamo, ne objašnjavamo....

Da, ima dosta sličnosti. Zapravo, ovaj je rad razvijen oko istog vremena kada i mindfulness razvijen u zapadnom svijetu i u tom vremenu mindfulness se odnosio samo na promatranje misli. Ali sada se puno više bavi tijelom. Ali SE nije samo mindfulness. Morate stvoriti nova iskustva, pa stoga samo biti svjestan staroga nije dovoljno. No mindfulness je od pomoći u mnogim različitim situacijama pa čak se može koristiti kao dodatna pomoć i kod traume. Ipak treba napomenuti, mnoge ljude koji su traumatizirani privlači meditacija. S dobrim razlogom. Ali često se dogodi da što dublje traumatizirana osoba ide u meditaciju, veća je vjerojatnost da će na kraju dotaknuti traumu što može biti vrlo teško iskustvo jer se događa u trenutku meditacije, dakle povećane ranjivosti. Ili se pak događa da ljudi namjerno u meditaciji idu prema iskustvu traume, i kad u nju uđu, onda se disociraju, odvoje se od tijela i iskustva, jer im je previše, ne mogu to izdržati. Jedan od poznatih učitelja meditacije Jack Kornfield, tražio je da se voditelji meditacija po njegovom programu educiraju najmanje jedan stupanj u Somatic Experiencingu, kako bi imali bar osnovno znanje o stvarima koje se mogu dogoditi.

Možete li malo pojasniti što se u tim slučajevima može dogoditi?

Ljude trauma privlači i uvlači u sebe, to je energetski fenomen. Oni bivaju privučeni tom energijom jer je imaju želju razriješiti. To je u prirodi živčanog sustava da se keće prema takvom unutarnjem iskustvu. Ljudi misle da ako prožive ponovo traumu da će ona nestati. No to tako ne funkcionira, kako sam već opisao. To se posebno odnosi na ljude koji imaju iskustva s katarzičnim metodama gdje se kroz katarzu izbacuju davno potisnuti sadržaji. I da, na taj način možete osjetiti olakšanje, ali to je samo olakšanje ne trajno razrješenje. Kad uđete u katarzu, otpuštate određene kemikalije u tijelu i to utječe na mozak. Primarno otpuštamo opioide, endorfine, adrenalin i sl. Kad se to dogodi osobe se osjećaju jako stimulirano, ali kasnije i omamljeno, kao od narkotika. I zato je to jako privlačno. Doslovno možete postati ovisni o ponovnom proživljavanju traume jer svaki put kad to učinite ponovo otpuštate te kemikalije.

Danas živimo užurbanim životima i izloženi smo svakodnevnom stresu. Ali to smatramo gotovo normalnim. Mnoga naša svakodnevna iskustva mogla bi se stoga protumačiti kao traumatična. Može li se SE stoga primjenjivati šire, ne samo kao terapija nego i kao metoda za osobni razvoj?

Originalno, moja se organizacija zvala Fondacija za ljudsko obogaćivanje. Kako smo radili sve više treninga, promijenili smo naziv u Somatic Experiencing Trauma Institute. No, nedavno sam se susreo s glavnim odborom i rekao im da trebamo razmotriti da vratimo stari naziv jer se ovaj pristup se ne bavi samo traumom.

Ponekad ljudi imaju velike traume, ali u drugim slučajevima događaju se stvari koje nas opterećuju i oslabljuju. SE jednako funkcionira za oboje. Imamo razočaranja, probleme u vezama i sl. Primjerice, za mnoge ljude, posebno one koji su imali probleme u odnosu s roditeljima tijekom ranog razvoja, prekid veze može se činiti kao pitanje života i smrti. To se temelji na činjenici da ako roditelj ne odgovori na potrebe malog djeteta, ono ima osjećaj da će umrijeti. Ti ljudi kad odrastu imaju ekstremne reakcije. U tim slučajevima okolina kaže: zašto su toliko uzrujani to je samo jedan muškarac ili jedna žena. Pa upoznat će nekoga drugoga. Ali njima se čini da to nikada neće preboljeti. Ali imaju li ove alate, mogu raditi s tim strahom od usamljenosti. Zato mislim da je ova vještina važna i da je svatko može koristiti.

Budući da sve vaš pristup bavi tijelom, možete li procijeniti samo gledajući ljude, jesu li imali traumu u životu?

Da. Mogu to vidjeti u posturi tijela, u tome kako dišu, mogu vidjeti po načinu na koji osoba trepće, mogu vidjeti po srčanom ritmu koji se vidi kroz kožu, pa i temperaturi tijela. Mogu to vidjeti i dok s nekime razgovaram, ali trudim se to donekle isključiti. To je nečija intima, a istovremeno primjećujem koliko je boli i patnje u svijetu. Svačije tijelo je slika, snimak onoga što im se dogodilo u životu.

U današnjem svijetu su ljudi orijentirani na um, žive u svojim glavama i gotovo su odrezani od tijela i njegovih senzacija i poruka, a tehnologija to još dodatno podržava i otežava naše stanje. Kako pomoći ljudima da se bolje povežu sa svojim tijelom?

Ovo je vrlo ozbiljan problem. Iako se vama možda tako ne čini, u Europi je mnogo manje izražen nego u SAD-u. Vidite mlade ljude kako sjedne za stolom, piju kavu i nitko ne gleda nikoga, svi su zagledani u svoje mobitele. To je zabrinjavajuće. Radio sam s nekim majkama koje imaju malu djecu i umjesto da se posvećuju djeci one neprekidno gledaju u mobitele i šalju poruke. To je vrlo ozbiljna stvar koja će nam onemogućiti da se socijalno angažiramo i integriramo u društvo kako bismo vodili zdrav život. To je eksperiment kojemu još ne znamo ishod, ali je jako opasan. I također stvara ovisnost i mijenja naš mozak. Kad neprestano jurimo za likeovima u mozgu se oslobađa kemikalija dopamin od koje se osjećamo dobro i to stvara ovisnost. U Americi su provedena dva eksperimenta. Mlade su ljude stavili u prostoriju i njihov mobitel ostavili nedaleko od njih. I rekli su im da za svakih pet minuta u kojima će suzdrže uzeti mobitel će dobiti 5 dolara, ukupno 30 dolara ako izdrže pola sata. Većina njih nije mogla izdržati. U drugom eksperimentu su ispitanici dobili lagani električni šok ako bi posezali za mobitelom i svejedno bi to činili.

Prije nekog sam vremena napisao članak o botoksu. Mnogi ga ljudi ubrizgavaju u SAD-u uključujući i žene koje imaju malu djecu. I zato što su njihova lica zamrznuta one ne mogu imati emocionalni dijalog s djecom koji se prenosi facijalnim ekspresijama. Zbog toga djeca u ovim situacijama ne mogu učiti o emocijama te se te emocije ne mogu vidjeti ni kod djece.

Ljudi su toliko odvojeni od svojih tijela da im se nekada čini da to uopće nisu njihova tijela. Somatic Experiencing će ih ponovo upoznati s njihovim tijelom. Važno je postavljati prava pitanja. Primjerice, kako ste rekli, većina ljudi je u svojim glavama pa će reći nešto poput: 'Osjećam da će se nešto loše dogoditi.' Kako bih im pomogao da razluče gdje se to događa kažem im: 'Znači, vi imate misao da će se nešto loše dogoditi. Pa vas molim, dok mislite tu misao, provjerite imate li neki osjećaj negdje u tijelu koji prati tu misao.' Dakle, krenete od misli, s nje skrenete pažnju i pomognete im da se povežu sa svojim tijelom. A ako kažu da ne osjećaju ništa, onda ih pitate: 'Kad ne osjećaš ništa, je li to neki oblik tuposti, obamrlosti ili možda osjećate trnce?' I onda se dogodi da doista mogu nešto osjetiti u prstu ili u nozi. Potrebno je nježno gurkati ih u pravom smjeru. Ljudi često kažu da se ovo može raditi s grupom terapeuta koji imaju iskustvo u povezivanju s tijelom, prepoznavanju senzacija i osjećaja te da to ne možete napraviti s npr. vozačem taksija ili kamiona, zidarom i slično. No moje je iskustvo da ljudi koji nisu obučeni kao terapeuti i nemaju ova znanja mogu puno brže doći u kontakt s ovim senzacijama. Radio sam s ljudima koji nisu psihološki sofisticirani i rekli biste da nisu ničega svjesni. Radio sam primjerice u sjevernoj Arizoni gdje ima puno kauboja. Vrlo brzo bi shvaćali što ima govorim jer su imali iskustva čitanja emocija s konjima. Imamo sada dvojicu kauboja koji su završili naš program i koriste ga u programima terapijskog jahanja.

U vašoj knjizi In an Unspoken Voice (Neizgovorenim glasom) pišete o katatoničnom pacijentu u psihijatrijskoj ustanovi kojemu ste uspjeli pomoći nakon što četiri godine nije imao gotovu nikakvu funkcionalnost. Ne bi li za pacijente u psihijatrijskim bolnicama ili općenito osobe koje imaju psihičkih problema bilo više šanse za iscjeljivanje ako bi im bilo dopušteno da se fizički izraze umjesto da ih se odmah obuzdava lijekovima za smirenje?

O, potpuno sam u to siguran! U prošlosti su bolnice ovog tipa bile samo smještaj za pacijente, a onda su došli moderni antipsihotici i ljudi su mogli početi živjeti izvan bolnica, u svojoj sredini, i to je dobra stvar. Međutim, kad bi razgovarali s tim ljudima, mnogi bi rekli – osjećam se mrtvo od lijekova. U jednoj instituciji u Danskoj gdje sam podučavao, glavni psihijatar je provodio terapiju bez lijekova ili baziranu na vrlo maloj količini lijekova i to s ljudima s teškim dijagnozama, poput shizofrenije. Sjevernoeuropske zemlje su poznate po takvom pristupu, a ova je ustanova tom pristupu dodala i Somatic Experiencing. Ta bolnica nije imala rešetke na prozorima, a vani gdje su pacijenti šetali bila je šuma umjesto ograde – u svakom slučaju uvjeti su bili takvi da podržavaju iscjeljenje. I zbog tog pristupa u toj je ustanovi bilo samo šest posto recidiva! A riječ je o pacijentima koji su počinili zločine. Za usporedbu u SAD-u 94 posto ljudi koji počine zločine se vrate u zatvore ili ovakve institucije. To vam pokazuje koliko ovakav pristup ima smisla.

Znači li to da se ispod psihičkih bolesti i teškoća krije trauma?

Vrlo često je to slučaj. Neću reći uvijek, ali vrlo često. No, ako radite s ljudima na ovaj način možete im pomoći bez obzira na uzrok. Možda nećete uvijek postići da oni mogu funkcionirati bez ikakvih lijekova, ali svakako će funkcionirati s manjom količinom lijekova tako da neće imati snažne nuspojave i moći će živjeti punije i ispunjenije. Imamo iskustva da naša metoda vrlo dobro pomaže kod bipolarnog poremećaja, različitih vrsta psihoza ili onoga što danas tumačimo kao psihoze. Primjerice, kad s se vojnici vraćali iz Vijetnama mnogima je bila dijagnosticirana shizofrenija jer se doimalo da haluciniraju. Ali nisu halucinirali imali su flashbackove povezane s PTSP-om. Danas to znamo. U spomenutoj bolnici u Danskoj otkriveno je da je većina ljudi koji su imali halucinacije su također doživjeli neku veliku traumu i počeli su ih se prisjećati.

Naravno, vrlo smo uspješni s paničnim i anksioznim napadima. Većina paničnih napadaja ima veze s činjenicom da se nešto vrlo intenzivno događa u tijelu – to može biti pritisak u prsima ili lupanje srca itd. U SE s većinom paničnih napadaja se radi vrlo lako.

No nemate samo uspjeha s psihičkim teškoćama nego i s fizičkim bolestima poput Parkinsonove bolesti što ste spomenuli na seminaru.

Ne volim davati velike izjave i tvrdnje, ali mogu reći da svakako primjećujemo da velik broj ljudi s Parkinsonovom bolešću ima traumatičnu prošlost. Mogli bismo reći - a tko nema? Ali nije ni važno, pitanje je možete li pomoći ljudima. Doista ne mogu pomisliti na ni jedno stanje u kojem ovaj pristup ne bi bio od pomoći. Jer kad imate i fizičku bolest s njom često dolazi i strah i grč, a to može pogoršati fizičku bolest, a SE kod toga može pomoći. Mi još ne znamo sve uzroke ovih modernih bolesti, mnogi su faktori koji utječu na njihovu pojavu. Primjerice, primijećeno je da ljudi koji žive u blizini usjeva koji se špricaju raznim kemikalijama imaju višu pojavnost Parkinsonove bolesti.

Možemo li uopće razdvojiti emocionalni i fizički dio u pojedinoj bolesti?

Ne možemo. John Sarno autor knjige Kako iscijeliti bolove u leđima smatrao je da 95 posto svih bolova u leđima ima uzrok u potisnutom bijesu. Ja se dijelom s time slažem, ne sasvim, ali sam svjestan da mnoge emocije i trauma sudjeluju u našim fizičkim simptomima. U traumi se stisnemo, a kad se stisnemo, stisnemo mišiće i ako oni ostanu stisnuti onda stvaraju bol. Bol stvara još više konstrikcije i tako u krug.

Postoji podatak u Velikoj Britaniji da se kod 70 do 90 posto ljudi koji rade medicinske pretrage ne može pronaći organski uzrok njihovih simptoma. To znači da tek desetak posto ljudi ima jasnu fizičku bolest. Potrebno je naći efikasne psihološki orijentirane terapije za ostale, jer ovakav pristup jako puno košta zdravstveni sustav. Potrebno je to razumjeti, jer drukčije ne možete popraviti sustav. Primjerice postoji projekt otkrivanja utjecaja nepovoljnih događaja u djetinjstvu. Temelji se na upitniku o zlostavljanju u djetinjstvu i slično. Upitnici pokazuju da što je veći broj takvih iskustava kod pojedine osobe, to je veća vjerojatnost obolijevanja od depresije, anksioznosti, paničnih napadaja ali i dijabetesa, bolesti pluća i srca.I evo zanimljivog podatka - ako su liječnici samo primijetili i potvrdili da su ovi ljudi imali traumu, pacijenti su koristili bolničke usluge 35 posto manje. To pokazuje koliko su malim intervencijama moguće velike uštede u zdravstvu.