Psihološka trauma

Autor: Iva Jerković

Zašto neki ljudi izgube tlo pod nogama kada im se primjerice raspadne brak, dožive smrt bliske osobe, izgube posao ili iskuse neki drugi veliki gubitak ili ugrozu, dok drugi brzo otresu prašinu i krenu naprijed? I zašto smo prve skloni osuditi i požurivati „da se trgnu“, a drugima se diviti?

Unatoč brojnim traumama kojima smo kolektivno izloženi (od ne tako davne pandemije covida do potresa te, ako pogledamo malo u prošlost, ratnih trauma koje su u mnogima još žive), društvo nas i dalje dijeli na snažne i slabe, pobjednike i gubitnike. Kada padnemo, malotko se pita koliko je bio snažan udarac, većina se pita zašto se ne dižemo.

Posljedice takvih trauma često su psihičke poteškoće, pa i bolesti te manjak funkcionalnosti u svakodnevnom životu te duboke emotivne rane. No, oni koji su doživjeli traumu i njezine posljedice nisu slabi i nemaju karakterne mane. Da bismo to razumjeli važno je shvatiti što trauma s fiziološkog aspekta uopće jest.

Prema tjelesno orijentiranom terapijskom pristupu Somatic Experiencing psihološku traumu ne izaziva sam događaj koji nas je zadesio, poput potresa ili potencijalno smrtonosne bolesti. Umjesto toga, trauma je ono što se događa u našem tijelu kao reakcija na taj događaj. Kada se suočimo s onime što percipiramo kao izravnu prijetnju životu, ili kad smo s druge strane izloženi dugoročnom stresu i strahu, naše tijelo mobilizira ogromnu količinu energije za preživljavanje. U našem se sustavu to događa slično kao kod životinja koje su u prirodi plijen. Kad su ugrožene, njihova energija se mobilizira kako bi se mogle dati u trk i pobjeći predatoru. One na taj način iskoriste tu pobuđenu energiju.

Mi ljudi često ne možemo pobjeći od suvremenih prijetnji. Nismo mogli pobjeći od sveprisutne pandemije i nevidljivog virusa, smrti koje su slijedile i osjećaja nemoći. Nismo čak mogli odrediti odakle prijetnja dolazi. Mnogi od nas nisu mogli pobjeći od potresa kao ni od činjenice da ne znamo kada će se dogoditi sljedeći put. U ljudskom slučaju mobilizirana energija često ostaje u tijelu umjesto da se isprazni te nas drži u stanju stalne pripravnosti, pa postajemo anksiozni, neispavani i pretjerano oprezni i sumnjičavi, ili nas potpuno preplavi i natjera u kolaps koji izvana može izgledati kao depresija, bespomoćnost, paralizirajući strah koji nam ne dozvoljava da krenemo naprijed. No ove psihološke manifestacije mogu imati korijen u fiziološkom procesu koji se događa u našem živčanom sustavu. To je poput previsokog napona na strujnim žicama koje za njega nemaju nosivost. I nije puno drugačije od fizičkih bolesti. A uglavnom nećemo osuditi ljude s, primjerice, epilepsijom ili išijasom i nećemo olako zaključiti „da se nisu dovoljno borili“ . A to nerijetko činimo s ljudima koji imaju psihološke teškoće.

Prema uglednom svjetskom stručnjaku za traume, tvorcu američkog Trauma Institutea i metode iscjeljenja traume Somatic Experiencing dr. Peteru Levineu koji je svojedobno bio NASA-in stručnjak za pitanja stresa astronauta, trauma je sve ono što se dogodilo, a što je za naš sustav bilo „prebrzo, prenaglo ili previše“. Dakle, nije riječ o snazi samog potresnog događaja nego o snazi i izdržljivosti našeg živčanog sustava. To objašnjava zašto neki ljudi mogu izdržati i prebroditi nevjerojatne izazove i pronaći smisao i životnu energiju da nastave dalje – njihov živčani sustav je robustan i izdržljiv i može „probaviti“ snažne podražaje - a takav je jer su ranije u životu imali različita iskustva i stresore od ljudi čiji su živčani sustavi osjetljiviji i često već rastegnuti do granica izdržljivosti.

To primjerice može značiti da su otporni ljudi odrastali uvjetima koji su osiguravali više osjećaja sigurnosti i stabilnosti pa podražaji za njihove psihofizički sustav nisu bili zahtjevni ni preplavljujući i nisu zahtijevali ekstremne prilagodbe. Osim toga, imali su resurse (emotivne, socijalne pa i materijalne) koji su podržavali ravnotežu i vraćanje u homeostazu onda kad su postojali stresovi pa su možda i svojevrsni dobitnici na „genetskoj lutriji“ i njihov kapacitet za „visokovoltažni“ izazov može biti natprosječan.

Istraživanja su pokazala da su takvi ljudi i optimističniji i da mogu naći pouku u najtežim iskustvima te da izbjegavaju katastrofična razmišljanja. Njihov um u pokušaju da osigura preživljavanje, ne predviđa višestruke negativne scenarije, što radi onaj koji je već zarana bio izložen zahtjevima koji su nadilazili njegov kapacitet. Upravo ovakvi ljudi imaju psihološku otpornost, koja je, paradoksalno, u osnovi fiziološke prirode. Krije se u našem autonomnom živčanom sustavu.

No to ne znači da oni koji imaju suprotna iskustva osuđeni na psihološku propast. Psihološka otpornost može se vježbati.

Ona će, prije svega rasti uz emocionalnu i socijalnu podršku. No kakve kvalitete je ta podrška ovisit će i o našoj sposobnosti i volji da se otvorimo drugim ljudima i pokažemo svoju ranjivost. Zatvorenost, dakako, može biti dio traume, sastavni dio kolapsa koji ne možemo voljno promijeniti jer se tako štitimo, no možemo primjećivati u kojim se odnosima osjećamo sigurno i svjesno dopuštati taj osjećaj na razini tijela.