Kad riječi ne prenose poruku

Autor: Iva Jerković

Kad čujete onaj „ping“ s mobitela, kakvu poruku očekujete ako je riječ o partneru ili, još bolje, potencijalnom partneru? Dugačku i iscrpnu; kratku za kojom će uslijediti nekoliko sličnih, ili onu s dvije riječi za kojom neće uslijediti ništa? Ako nastavite komunikaciju, hoće li ona uslijediti brzo ili ćete čekati stoljeće na iduću poruku? Hoće li napisane riječi biti jasne ili dvosmislene? Ili čak nerazumljive? Hoćete li čitati između redaka ili preskakati hrpu redaka da biste konačno došli do kraja?

Komunikacija porukama današnja je stvarnost, odvija se preko texting aplikacija, društvenih mreža i dating aplikacija i ne možemo je izbjeći, no katkad donosi niz problema. Bihevioralni psiholog Albert Mehrabian još je davno ustvrdio da se većina komunikacije zapravo odvija neverbalnim putem, a da se samo sedam posto odvija riječima. Iako to zvuči čudno, zapravo najviše informacija prenosimo gestama, govorom tijela, tonom i bojom glasa. A svega toga u porukama nema. Značenja pripisujemo riječima na osnovu naših ranijih iskustva i vrijednosnog sustava. Ono što jednoj osobi može zvučati zabavno i pozivajuće, drugoj može zvučati odbijajuće i ponižavajuće. A to ne možemo znati dok se popričamo „kao ljudi“.

Ipak, studija objavljena u časopisu Computers in Human Behavior pokazala je da su partneri koji imaju sličan stil komunikacije porukama zadovoljniji u svojim vezama. No, ono što ne možemo znati iz istraživanja jesu li se partneri jedan drugome prilagodili ili su od početka kliknuli.

S druge strane, razlike u očekivanjima prilikom dopisivanja ne moraju biti indikator loše veze, tek nekih naših psiholoških karakteristika koje možemo osvijestiti kako bismo očuvali vezu. Ako nas netko obasipa porukama, to može značiti da je nesiguran i da želi biti stalno prisutan, da želi osvojiti, ali i da se osjeća dovoljno blisko i sigurno, da želi pokazati privrženost i pažnju. Što je od toga, može pokazati samo ostatak odnosa mimo poruka.

Ako, pak, netko dugo ne odgovara, to ne mora značiti manjak interesa. Može značiti nevoljkost da se komunicira porukama, ali zato otvorenost za direktnu komunikaciju, ili pak životni stil koji ne podrazumijeva neprestano držanje mobitela u ruci, zbog, primjerice, prirode posla ili interesa.

Sudjelovala sam u bezbroj razgovora gdje se postavilo pitanje u kontekstu poruka: „Što ovo znači?“ Ako se to pitamo, jasno je da nedostaju oni drugi, neverbalni elementi obične staromodne komunikacije da bismo razumjeli. Osim toga, u komunikaciji licem u lice, potpuno spontano postavljamo potpitanja kad nam nešto nije jasno, što u porukama često izostaje.

Uživo mnogo puta nećemo izgovoriti ono što smo spremni napisati. Iza ekrana smo hrabriji, manje izloženi i možemo se skriti na bezbroj načina; možemo odgoditi komunikaciju ili je skrenuti na kreativne načine. Ako izazovemo neželjenu reakciju, nećemo vidjeti sve njezine aspekte i manje će nas pogoditi. No, s druge strane, nikada nećemo dobiti dubinu odnosa koja nastaje iz stvarne komunikacije.

I ne zaboravimo emocije. Emojiji su zgodan način da prenesemo emociju čak i ako nije stvarna. Nekada tim znakićima ispitujemo teritorij ili ublažavamo iskrenost. Ili nadoknađujemo ono što nismo sposobni izraziti uopće. No, stvarni emocionalni odnos počinje tek kad se ekran zatamni. I samo u tom stvarnom svijetu možemo otkriti jesmo li sposobni i spremni odgovoriti na očekivanja onog drugog, prilagoditi se, pronaći kompromis i istinski se razumjeti.