Umjetna inteligencija i terapija
Autor: Iva Jerković
Sve češće slušam kako ljudi koriste umjetnu inteligenciju kao pomoć za rješavanje osobnih problema. Neki koriste i aplikacije za kreiranje životnog suputnika, prijatelja koji će im biti podrška, s kojima mogu razgovarati i podijeliti svoje teškoće.
Misliš li da je AI zamijeniti terapiju? Čula sam to pitanje više puta. Mislim li da će ljudi češće koristiti umjetnu inteligenciju da podijele što ih muči? Možda. Mislim li da će zamijeniti terapiju? Neće. I ne može. Najprije, ljudski kontakt koji se događa u terapiji, razmjenu energije i emocija ne može mnogo toga zamijeniti, ako išta. Drugo, terapija je složen proces u kojem osoba koja se posvetila tome putu otkriva (ne samo kognitivno, nego i kroz iskustvo) skrivene dijelove svog unutarnjeg krajolika, razvija kritičko mišljenje prema sebi i drugima, griješi pa traži nova rješenja, osvještava i eksperimentira, a sve to uz svojevrsno zrcalo za te procese koje ima u terapeutu. Terapeut je validira, ali jednako toliko i konfrontira i koristi alate da joj pomogne izaći iz zadanog funkcioniranja, kako bi imala više izbora, a time i punine življenja.
U terapiji se osoba uči izlagati, biti ranjiva i tako se pokrenuti iz zadanog. U tajnom savezu s ChatGPT-jem ne mora ništa mijenjati. Ne mora zapravo razotkrivati, ne mora preispitivati. I tu je klopka - kako sve to ne mora činiti, a AI je programirana da se s nama slaže, da nas potvrdi i da nam utjehu, dobit ćemo trenutno olakšanje, ali nikako alate i vježbu da mijenjamo svoje obrasce i kreiramo život kakav bismo voljeli živjeti.
Usto, nakon početnog ushićenja, sve smo više svjedoci da AI „halucinira“, programirana je da ne može reći da ne zna (posao joj je da zna) pa će izvući, kombinirati, a nekad i izmisliti svoj output koji može biti jednostavno štetan jer nije temeljen na kompleksnom ljudskom i stručnom iskustvu koje je za terapiju neophodno. Jedno od pravila niza terapijskih pravaca, a svakako gestalt psihoterapije i SE-ja u kojima sam školovana, je da ne interpretiramo klijenta, jer kad to činimo uguravamo ga u svoje pretpostavke i svoja životna iskustva koja se uopće ne moraju odnositi na njega. Umjesto toga, iscrpnim pitanjima (temeljenima na tome da znamo kao terapeuti zašto pitamo ono što pitamo) vodimo ga da sam nađe odgovore koji vrijede i primjenjivi su u njegovom svijetu. AI po defaultu interpretira, jer izvlači podatke iz niza izvora, smućka ih i prezentira kao jedinu istinu.
Nedavno sam gledala jedan video u kojemu je neki motivacijski govornik (nisam uhvatila ime) lijepo poentirao: kada smo do prije nekoliko godina upisali neki pojam u tražilicu, ona bi nam izbacila tisuće opcija (linkova) koje bismo klikali prema tome kako smo procjenjivali njihovu relevantnost (kritičko razmišljanje). Danas AI izbaci jedan odgovor, koji, ako nismo oprezni, možemo shvatiti kao jedinu istinu. Ne postoji jedna istina, istina je subjektivna, barem kad su ljudskost i unutarnji psihološki procesi u pitanju.
No to ne znači da odgovori AI-ja u kontekstu naših problema ne mogu biti korisni. Naprotiv, mogu nam reći nešto što ne znamo, mogu ukazati na nešto o čemu nismo razmišljali, mogu potaknuti na daljnje učenje, dati neki znanstveni podatak (oprez, najnoviji primjeri pokazuju da AI može izmišljati znanstvene podatke i tek kad je prozvana nekoliko puta, priznati da citirano istraživanje ipak ne postoji). No ono što je bitno da učinimo s njezinim doprinosom, jest da je propustimo kroz vlastiti filtar. A on je sastavljen od pitanja: kako ovo meni zvuči? Ima li mi smisla? Slaže li se s mojim vrijednostima? Je li mi korisno ili me samo tješi? Širi li moje mogućnosti (da djelujem, da eksperimentiram, da osjećam, da naučim, da rastem) ili me drži u poznatom i zadanom i potvrđuje ono što već znam i kako se ponašam. Ovaj princip preispitivanja zapravo trebamo primijeniti na sve što dolazi izvana: prožvačite zalogaj i ispljunite višak (ono što nije u skladu s vama), umjesto da progutate ponuđeno kao da vaši okusni pupoljci (vrijednosti, potrebe, želje, uvjerenja, mogućnosti) ne postoje.